Feljton: Pamtimo s Eura

Suze i ponos Darija Srne

05.06.2024.

Suze i ponos Darija Srne
Foto: Drago Sopta/HNS

Nikad mu nije bilo teže. To sigurno. Prve su rečenice bile isprekidane. Glas drhtav. Na rubu plača. Oči pune suza. Ali izdržao je... Nitko nije ni sumnjao. Kapetan hrvatske nogometne reprezentacije, Darijo Srna, prvi je put u javnosti govorio o gubitku voljenoga oca Uzeira u predvečerje važne utakmice s Češkom na Europskom prvenstvu u Francuskoj, nedvojbeno najemotivnije u karijeri.

"Ovo je jako težak trenutak za mene i moju obitelj. Ovo je moje prvo javno obraćanje poslije te tragedije, od srca se zahvaljujem svim ljudima koji su bili uz mene i moju obitelj u ovim teškim trenucima, pogotovo mojim suigračima iz reprezentacije koji su mi davali podršku iz dana u dan, iz sata u sat. Zahvaljujem se i Hrvatskom nogometnom savezu, predsjedniku i ostalim ljudima koji su odmah reagirali i pomogli oko svega što je trebalo. Naravno, i hrvatskim navijačima, dobio sam bezbroj telegrama i poruka, svi su bili uz mene. Zaista im puno hvala", rekao je u uvodu Darijo Srna, a onda zastao i nekoliko rečenica posvetio ocu:

“Svi znaju koja je bila želja moga pokojnoga oca. Htio je da se vratim, da igram za reprezentaciju. On je sve što je imao u životu uložio u mene i moju karijeru, bez njega ja danas ne bih sjedio ovdje. Razgovarao sam s obitelji poslije sprovoda i donio odluku koja je najbolja za mene, a koju bi moj otac sigurno podržao. Vratio sam se u Francusku, jer znam da je on bio najsretniji kad igram, kad sam na terenu. Pogotovo kad je u pitanju hrvatska reprezentacija”.

Jedan je francuski novinar i dalje inzistirao...

“Mislim da je bilo dosta razgovora o mom ocu, ne želim više odgovarati na ta pitanja. Maksimalno sam koncentriran na ono što me čeka u nastavku Europskoga prvenstva u Francuskoj. Vjerujem u sebe, vjerujem da ću dati maksimum ako budem igrao. Ja sam i poslije svoga vjenčanja, umjesto prve bračne noći, odletio na utakmicu reprezentacije. Prema tome, to je dokaz koliko volim Hrvatsku, ali takvi su i svi moji suigrači”.

Došla je utakmica s Češkom. Darijo je, naravno, bio u momčadi. S kapetanskom vrpcom oko ruke. Emocije je bilo nemoguće suspregnuti. Slomio se tijekom intoniranja Lijepe naše. Suze su se slijevale niz lice dok je kroz plač pokušavao pjevati sa suigračima.

“Sve je u tim trenucima izašlo iz mene. Znate... To iščekivanje posljednjih sedam, osam mjeseci me ubijalo. Zadnja želja moga oca bila je da odem na Europsko prvenstvo i da igram za njega i našu obitelj. Kad ti otac to kaže na samrti, onda nema dalje. To je moralo biti tako. Tako ili nikako. Vratio sam se u Francusku i bio dio momčadi. Jednostavno... Nije bilo druge”.

A taj prvi trening po povratku iz Metkovića... Nikome nije bilo lako. Iz autobusa je izašao među posljednjima. I krenuo prema terenu blago namrštenih obrva i odlutala pogleda. Otpio nekoliko gutljaja iz bočice s vodom, obuo žute kopačke, zakoračio na teren i dokopao se lopte. Rutini je silno nedostajao Darijev prepoznatljiv smijeh i dječačka zaigranost tijekom tehniciranja s nekolicinom najdražih suigrača. Te prve minute obilježila je šutnja. Kao da su i ostali reprezentativci spontano suosjećali sa svojim kapetanom. Život je, međutim, morao ići dalje. Moralo je tako biti.

“Nisam imao osjećaj da sam napustio obitelj, jer... U Metkoviću sam ostavio jednu, a u Francuskoj se vratio mojoj drugoj obitelji. I nema tu nikakve patetike. Imao sam osjećaj da svi u reprezentaciji žele ispuniti posljednju želju moga oca. U tim sam se trenucima zbližio i s onima u reprezentaciji s kojima nisam bio toliko blizak. Smrt moga oca nas je još više zbližila. Možda to nikad nisam spominjao, ali nevjerojatno je koliku sam podršku u tim trenucima imao među mojim suigračima i svima ostalima u reprezentaciji. Tada sam shvatio da smo mi doista jedna velika obitelj i zajednica. Jedinstvena zajednica. Pozitivna. Koja diše kao jedan. Bez te podrške ne bih u Francuskoj igrao tako dobro”.

Darijo Srna odigrao je protiv Portugala u osmini finala posljednju utakmicu za reprezentaciju. Poslije Eura je rekao zbogom kockastom dresu. Na kraju jednostavne rečenice u ovom je slučaju stajala točka, a ne uskličnik iz jednostavnog razloga što je odluka bila očekivana. Dugogodišnji kapetan “kockastih” najavio je oproštaj još uoči Europskoga prvenstva, odluku nije promijenio niti vapaj izbornika Ante Čačića, niti činjenica da je u Francuskoj bio jedan od najboljih hrvatskih igrača. Darijo je ostao dosljedan:

“Iza mene je teško razdoblje, ali uspio sam se odmoriti, mentalno u prvom redu. Morao sam krenuti dalje. Moja karijera u reprezentaciji je završena”, poručio je Srna prije negoli je napisao oproštajno pismo što se nekima moglo doimati patetičnim jer je prožeto neizmjernom ljubavlju prema svetom dresu i momčadi za koju je uvijek igrao puna srca i bez zadrške. Iako... To doista i jest bilo tako. Darijo nikad nije birao utakmice. Za njega je reprezentacija uvijek bila i ostala - svetinja. Ostala je i sada kada je samo navijač.

“Veličina igrača i čovjeka je izabrati pravi trenutak. Mislim da sam izabrao pravi trenutak. Koliko god bio tužan, jer meni je još uvijek teško gledati utakmice reprezentacije. Međutim, to je bila odluka koja čeka sve nas reprezentativce, pomirio sam se s tim i krenuo dalje. Prepustio sam svoje mjesto mlađima, to je prirodni put…”.

Darijeva se odluka nije dogodila preko noći, ali vjerojatno jest bila preuranjena. Koliko god njegove igračke godine sugerirale da je vrijeme za odlazak. Darijo se jednostavno umorio. Od sve češćih bezrazložnih prozivanja, sumnji, neutemeljenih kritika, bojkota, svastika, prekida, utakmica bez gledatelja, zvižduka... 

Izdržao je sve i u Francuskoj vodio Hrvatsku koja je igrala najbolji nogomet i uspjela ujediniti razjedinjenu domovinu, vratiti na tribine prave hrvatske navijače, vratiti kult reprezentacije koja je postala talac nekih “viših” interesa i vratiti vjeru u momčad koja je, kao nikad, doista disala kao jedan. I sve to u najtežim trenucima uslijed bolna gubitka voljena oca Uzeira.

Mnogi bi se slomili. Pogubili. Odlutali u boli. Prepustili da tuga učini svoje. Darijo nije dao. Vratio se i bio uz momčad. U dobru i zlu. Plakao je i smijao se. Ali bio je tu. Uz reprezentaciju koja je za njega uvijek bila i ostala na prvom mjestu. Zato i jest bio i ostao jedan od najvećih.

Foto: Arhiva HNS

Semafor

Ljestvica

Euro 2024. - skupina B
  • 1.
    Španjolska
    1
    +3
    3
  • 2.
    Italija
    1
    +1
    3
  • 3.
    Albanija
    2
    -1
    1
  • 4.
    Hrvatska
    2
    -3
    1
Više na rezultati.hns.team

Naši partneri