Naježim se svaki put kad se sjetim nastupa na punom Poljudu

Bogata karijera je završila, godine su proletjele, ali ostaju vječne uspomene. Na velika Blankina dostignuća i rezultate. Ponajprije na olimpijske medalje, srebro iz Pekinga 2008. i broncu iz Rio de Janeira 2016., ali i mnoštvo drugih odličja, zlatnih i srebrnih medalja na velikim natjecanjima, drugi najbolji rezultat na svijetu svih vremena…

Split ovih dana živi punim nogometnim plućima, na Poljud stižu Vatreni pa će se Blanka kao sestra Nikole Vlašića morati suočiti s pitanjem je li konačno došlo vrijeme da je počnu poistovjećivati kao Niksijevu sestru, nakon što je Niksi godinama bio “samo” Blankin brat?

“Ja sam njegova sestra već dulje vrijeme, mene već djeca na ulici pitaju jesam li Niksijeva sestra. To je ta generacija koja me nije gledala kako skačem, nego gleda njega u hrvatskoj reprezentaciji. Dogodila se smjena generacija, to je normalni tijek, a Niksiju je, dok je odrastao, bilo jako važno da ima svoj identitet, da izgradi svoje ime. Niksi je, eto, u tome uspio”, kaže Blanka Vlašić, koja se, otkad je okončala svoju bogatu karijeru, konačno može malo više posvetiti Niksijevoj.

“Ne gledam sve utakmice, jer se samo nerviram, ha, ha, ha… Tata ima sve moguće programe, satelite, a ja skoro uopće ne gledam televiziju, nađem tu i tamo neki prijenos preko interneta pa pogledam. Pratim, naravno, sve utakmice reprezentacije, a bila sam na jednoj njegovoj utakmici u Moskvi. Meni je to poprilično stresno, jer ne mogu utjecati ni na što, a ja sam navikla da imam stvari pod kontrolom. Svaki navijač se tako osjeća, kamoli ne onaj kojemu na terenu igra član obitelji. Ajme, kako mi je bilo u Kopenhagenu… Tri života sam izgubila, ha, ha, ha.. To su posebne emocije. Bilo mi je žao što nisam doživjela Rusiju 2018., bez obzira na to što Niksija tamo nije bilo, ali Kopenhagen mi je, na neki način, bila kompenzacija. Nadala sam se, doduše, da ćemo pobijediti, već smo planirali gdje ćemo ići na sljedeću utakmicu. Bit će prilike, ne brinem se, Niksi pripada novom valu mladih igrača u reprezentaciji, Hrvatska će i dalje igrati i pobjeđivati na velikim natjecanjima. U svakom slučaju, radujem se ulozi dugogodišnjeg Niksijevog navijača”.

Što kaže tata Joško? Tko ga je više slušao i sluša, nekad Blanka ili danas Niksi?

“Po tom pitanju postoje razlike jer sam ja s tatom bila stalno. A sad, tko je više slušao… Mislim da smo oboje imali faze slušanja i neslušanja, ali tata je toliki autoritet znanja i, gdje god bismo mi zalutali s nekim našim mišljenjima, uvijek bismo se vraćali na njegovo. Tata je nama oboma veliki stup, prvenstveno psihološka podrška, uz njegovo znanje i stručnost koji su nepobitni. Ja sam znala da će tata, ako ga nazovem usred noći jer mi treba razgovor, pričati sa mnom sat vremena. On je čovjek koji, kad nešto radi, radi sto posto. Sretni smo što nam je on tata i što smo sportska obitelj koja se međusobno razumije, jer smo svi u sličnom sportskom ritmu. Za Niksija je to još bitnije, jer je došao poslije mene, u razdoblju kad smo se mi već izgradili kao obitelj”.

Vatreni stižu u Split, a znamo što Poljud može ponuditi kad je u pitanju dekor i ozračje na tribinama… Blanka je, uostalom, svojedobno osjetila draž nastupa pred punim poljudskim tribinama.

“Kao mala sam uvijek govorila tati da mi je san skakati pred punim Poljudom, ali tad nisam bila svjesna je li to uopće ostvarivo. Međutim, dogodilo se na Kupu kontinenata 2010. godine i to na vrhuncu moje karijere. I sad se naježim prisjećajući se trenutka kad sam izlazila na stadion s curama i doživjela “standing ovations” splitske publike. Cijela sam bila naježena, to je bilo posebno natjecanje, odlično sam se osjećala i skakala, a publika… Što reći. Čovjek na čovjeku. Čovječe! Poljud je uvijek pun zbog nogometa, ali da je Poljud pun zbog atletike… To je meni bilo nešto posebno. Zato bih voljela da Poljud u budućnosti opet ugosti atletsko natjecanje, šteta bi bila da se tako izuzetan stadion ne iskoristi i na taj način”.

Prošlo je jedanaest godina… Vrijeme je da Niksi u reprezentativnom dresu osjeti ono što je Blanka okusila kao članica hrvatske atletske vrste.

“Nema za sportaša veće časti, nego braniti boje svoje zemlje, nositi dres reprezentacije. Sjećam se da sam se poslije tog natjecanja ogrnula hrvatskom zastavom i trčala počasni krug… To su emocije koje je teško opisati riječima, taj osjećaj da ne skačeš za sebe, nego za svakog čovjeka na stadionu, i one ispred televizora… Uvijek sam osjećala odgovornost prema ljudima koji navijaju i zato želim Nikoli što više takvih trenutaka jer ti su trenuci šlag na torti karijere svakog istinskog sportaša”.

Foto: Drago Sopta/HNS

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.