Ivica Opačak: “I sad plačem kad se sjetim svega…”

“Eh, kad se sjetim tih dana… Znate što je bilo najvažnije? To da cijela priča o organizaciji utakmice ne procuri u javnost. Nas nekolicina, između ostalih i Vladimir Baotić, u tajnosti smo pripremali teren, tri mjeseca nitko nije ništa izdao. U suprotnom… Sve bi otišlo k vragu. Inače, nemojmo zaboraviti ni to da je trebalo proći nekoliko godina da steknem povjerenje čelnika Američkog nogometnog saveza kako bih uopće mogao pokrenuti nešto toliko bitno. I onda, kad sam saznao da će reprezentacija SAD-a igrati prijateljsku utakmicu s Poljskom, odlučio sam konačno progurati moju ideju o susretu s reprezentacijom Hrvatske. Bilo je pitanje tajminga, a tajming je sve u životu. I još nešto, nisam ja spominjao s kojom ćemo selekcijom igrati, ali znali su Amerikanci dobro tko sam i što sam, ha, ha, ha…”, kaže Ivica Opačak, koji ističe da je njegova ideja odmah naišla na plodno tlo u Hrvatskoj.

“Mladen Vedriš, pravi čovjek, odmah se složio s mojim prijedlogom, sve smo riješili u deset minuta, proslijedili smo dokument Anti Pavloviću i to je bilo to. Naravno da do organizacije takve utakmice u ono doba nije moglo doći preko noći, bila su to vrlo izazovna vremena, nimalo bezazlena. Uostalom, iza kulisa nogometne utakmice odigravale su se puno važnije stvari u kontekstu hrvatske neovisnosti, a pokojni predsjednik Franjo Tuđman, kao ljubitelj nogometa i sporta uopće, znao je koliko su sportski stadioni i priredbe bitni u cijeloj priči. I dobro se sjećam jednog sastanka u Interkontiju, sjedili smo Vedriš, Ćiro, jedan menadžer iz Njemačke i ja. I tako razgovaramo, a taj menadžer pita: “Tko je ta budala koja je u Hrvatsku dovela američku reprezentaciju?”. Malo smo se nasmijali, a onda je Vedriš ovako rekao za mene: “To što je ovaj čovjek napravio ne bi uspjelo ni geniju!”.

Ozračje na maksimirskim tribinama tijekom utakmice ostaje, naravno, neizbrisiva uspomena za sva vremena.

“A što da vam kažem, to su osjećaji koji se nikad ne mogu zaboraviti. Samo sam plakao, ništa drugo. Evo, i sad plačem kad se sjetim svega. Kad sam vidio predsjednika Tuđmana, sve te ljude u loži i na tribinama kako ponosno slušaju hrvatsku himnu… Bilo je nestvarno. Da, prošlo je trideset godina, ali nema dana da legnem u krevet, a ne sjetim se te veličanstvene maksimirske večeri.”.

Ivica Opačak i danas ne propušta nijednu utakmicu hrvatske reprezentacije.

“Naravno da redovito gledam utakmice hrvatske reprezentacije, ali… Nešto me u zadnje vrijeme jako smeta. Mi smo narod koji strašno voli kritizirati, a najlakše je kritizirati. Zasuči rukave i radi pa da vidimo što si doprinio. Žao mi je što smo sad izgubili od Francuza, a imali smo ih. Šteta, prodali su nam onu jednu kontru, ali… Nije sramota izgubiti od Francuza koji su izuzetno jaki. Naravno da bismo svi mi voljeli da Hrvatska uvijek pobjeđuje, jer su nas Vatreni navikli na to, prenoseći cijelom svijetu tko smo, ali ne ide to baš uvijek. Ne brinem se, Hrvatska je opet vrlo jaka, baš kao i Savez koji uspješno vodi moj lega i Osječanin Davor Šuker.”, zaključio je Opačak.

Autorska prava na objavljeni sadržaj polaže Hrvatski nogometni savez. Preuzimanje teksta i/ili izjava iz ovog teksta dopušteno je isključivo uz navođenje HNS-a kao izvora uz direktnu poveznicu na izvorni sadržaj na hns.family te uz poštivanje integriteta izvornog sadržaja. Preuzimanje fotografija nije dopušteno. Više informacija pronađite u Općim uvjetima korištenja.